Nadina Priča: Vozovi i pijačne tezge
Kao mala sam odrasla pored železničke pruge, parnih lokomotiva i sa malom porodicom. Otac je bio otpravnik vozova, koji je dobio stančić…
Ovako je izgledao naš stančić na drugom spratu; Ispod je bilo očevo radno mesto, izdavao je karte, bio otpravnik i čuvar u malom sremskom selu. Na spratu iznad smo odrasli brat i ja, pas Šarenko i dve mačke Lidija i Suzana.
Nismo imali vodu za kupanje i za piće, pa je majka donosila sa velike železničke česme balone vode svakog dana, a mi deca uživali u zelenilu. Iza železničke nije bilo komšija, samo nepregledne njive veliki orah, malinjak i ogromna trešnja. I danas se sećam ukusa neprskanog voća.
Vikendi su bili prelepi ispred železničke stanice, pošto su seljani putovali do velikih gradova da prodaju svoje proizvode na pijaci – nisam se nadala, iako sam Nada 🙂 da će pijace biti moja sudbina kasnijih godina…
Igrala sam se školice, lastiša, između dve vatre i letnje dane provodila bosa, u suknjici sa karnerima (lepe osamdesete) i velikom mašnom u kosi. I tako sve do početka prvog razreda, kada smo otišli iz našeg ušuškanog sela u malo veću varošicu u ravnici…
Tata je nastavio da radi železnički posao, mama se zaposlila u trgovini, a brat i ja stekli nove drugare… Onda je brat doživeo nesreću, nakon toga od tuge je nana preminula a ja ostala sama sa tatom i mamom – koji su od tuge prerano otišli u penziju.
Čuvala sam ih svih godina, brinula i nadala se boljem životu, od koga sam tražila samo jedno: da me probudi iz ružnog sna, vrati u vreme velike sreće i ispravi nepravdu. Nije se dogodila pravda, ali sa sudbinom treba živeti i makar malo, pokušati da se ide napred. Tuga, kao i sve nevolje, ili nas unište i dokrajče, ili nam otvore neku novu dimenziju.
Počela sam da slikam, amaterski, za sebe, a i ujedno da pravim goblene, negujem cveće i pravim cvetne aranžmane, rasade i bukete koje sam prodavala svuda. Svakog 8. marta, godinama, putovala vozom do Beograda i na ulici sve rasprodam. Imala sam, kada sam to počela dvadesetak godina.
Za ostale praznike sam putovala od Novog Sada i Subotice, pa sve do susednih zemalja, u cvećarama koje su otkupljivale moje cveće šareno i mirisno. 🙂 Uvek me je sreća dočekivala na vratima, a to su moji roditelji, jedva sam čekala da im donesem sve što im je trebalo, a to činim i danas.
Negde sam pronašla a negde, tu u vremenu, izgubila sebe – onaj ljubavni deo. Volela sam jednog starijeg muškarca sa tridesetak godina. Verovala, da me voli, da ćemo imati našu malu i srećnu porodicu. Šest godina me je obmanjivao, dok nije našao drugu sa kojom danas ima porodicu.
Pogubila sam se nakon tog šoka, sve manje razmišljajući o muškarcima, vezama i kao i svaka razočorana osoba – tešila sebe, da su ljudi suviše loši da bi bili iskreni u sadašnjim vremenima… Čitala sam mnogo u to vreme, pisala pesme, preslišavala životne odluke…
Zanimala me je medicina, i naravno životinje. Komšijskog psa sam vratila iz kome, jer su ga otrovali, a veterinar nije imao pojma da pomogne jadnoj životinji… Da ne bih postala nadri jer od škole imam samo srednju, Vaša Nada je cepala drva ko je pozove, išla u nadnicu i onda se mnogo otac razboleo.
To me je vratilo cvetnim aranžmanima, i pijačnim tezgama. Volim pijačne tezge. One ti daju izdržljivost, dugo razmišljanje dok pada sneg ili kiša a ti čekaš kupca… Setim se detinjstva i pijem čaj iz mog termosa koji je preživeo sve i svašta a poklon je moje tete Ljiljane; godina proizvodnje 1985. 🙂
Kada se mnogo nadaš, upoznaš neprijatelja, a kada izgubiš svaku nadu oko ljubavi, sretneš čoveka svog života, pa makar i sa skoro pedeset godina. Na tezgama sam pored cveća donosila svoje slike, pa ako neko kupi tri buketa, dobija gratis od mene sliku.
Moj sadašnji suprug je hteo da kupi slike i da pokloni mami za rođendan, a ja sam se našalila da su mamini sinovi na kraju najbolji muževi. Zimi smo u Osijeku, a evo nas sada u Sremu, mojoj ravnici.
Svi smo pred nekom Božanskom silom isti: da li imali deset dinara ili deset miliona u dzepu. Život nije borba, nego, jako teško breme koje ima po neki uspon. Živite ga, ja tek nameravam.
Nada je verna čitateljka portala od osnivanja Vivstarsa.
copyright Vivstars.com
Pa ja tek sada vidim ovo! Ma Nado, pa ti si jos divnija od onog sto sam ja mislila koliko si divna. Budi i jos srecnija. Voli te Inna.
Nado bona tek pocinjes da zivis, nekima dodje prije, nekima kasnije a nekima nikad. Moja mama je uvijek kupovala po pijacnim “gajbama”ljudi koji nisi I stanju zakupiti tezgu. Upadne mur.. I polomi im sve s vremena .. A mati je znala njihove price. I dosla kuci jednom sa heklanim stolnjakom,platila ga 300DM tada. Svi poludili a ona veli “E da vi znate koliko je tesko napravit ovakav stolnjak,ovo je bagatela” Jaranski savjet bi bio ,napravi neki on-line shop,pripazi na sigurnost I privatnost i pocni prodavat tvoja umjetnicka djela. Od slika pa do heklanja. Nesto imam utisak odradice ti Vivs dobar marketing.
Nada je andjeo
Zauvek tvoje Pače zauvek pomajko moja andjele čuvaru. Moja Nada svetla tačka mog posrnulog života na ulici. Kad me jurio poznati pevač da me ošiša na ćelavo…
Danima sam nesto tuzna, da sam se uz ovaj tekst isplakala kao kisa.
Volim te bre Nado ❤
Hvala ti na divnoj prici, kako da uzdignute glave koracamo i kroz dobro i kroz lose, okrepljujuce je.
Raznezila si me, obradovala si me optimizmom takodje. Zivim sa mamom, sve te razumem Nado.